miss sarajevo
Putokaz...
Ako nekome slučajno nedostajem, može me pronaći ovdje...
17.05.2006. u 01:38 | 1 Komentara | Print | # | ^Friendship actually
Kažu da prijatelje biramo. Mislite li da uistinu poznajete svoje prijatelje, čak i one s kojima provodite cijeli svoj (i njihov) život? Jeste li ih uistinu izabrali?
Naši prijatelji ne ostaju zauvijek s nama. Neki nam to prestanu biti, neke život odvede daleko. Neki nam uopće ne nedostaju, dok s nekima održavamo vezu na daljinu (ili se barem trudimo to činiti). Ali, jednostavno više nije isto, kao prije.
S jednom od najbližih prijateljica (skoro) svakodnevno pijem kavu, razgovoram telefonski, posjećujemo se. Često se pitam što uopće radim s njom. Nemamo (skoro) ništa zajedničko, nikakvu sličnost, ni interese, ni ciljeve. Osim prošlosti, života, koji nas je spojio nekad davno, snažno povezao, održao zajedno, u dobru i zlu. Ona je jedna od onih nekoliko osoba u koje se uvijek mogu pouzdati.
Moja je prijateljica (velika) vjernica, rođenjem i odgojem. Nedavno mi se potužila da ju je majka priupitala zašto se ne pričešćuje nedjeljom redovito. Ne zna ni ona sama, možda joj je bezrazložno neugodno, možda je jednostavno (pre)lijena za to. Moja je prijateljica godinama u 'ozbiljnoj' vezi. S uspješno prikrivenim (neugodnim) iznenađenjem, upitam je misli li njena majka da ona svake večeri s odabranikom svog srca (samo) gleda TV. 'Pa, kakve to veze ima?'. Šok, tuga, nevjerica. 'Pa, grijeh...', procijedih. 'Pa, nije toliki', (misleći na teški), oštro će i samouvjereno ona (di ću ja njoj solit pamet o Bogu, pobogu?!?). Odlučih biti strpljiva, udahnuh: 'Draga, to nije moje mišljenje, moj stav, to je stav Crkve. Ono, znaš, seks prije braka. Teški grijeh. Ne smiješ se pričestit. To svi znaju. Je, znam ja da se vi volite, i da ćete se vjenčat. Ali, Crkva tako kaže, ne ja... To svi znaju, to se zna...'. Tek tada je sve otišlo u (tri) PM: 'Ali, kako onda druge žene..?'. 'One su udane, u braku..'- naglašavah svaku riječ posljednjim mrvicama svog strpljenja. 'Pa, šta ima veze, i njima je grijeh', zaključi ona ratobornim tonom.
Nevjerojatno. Nevjerojatno. Moram to reći još jednom: NEVJEROJATNO.
Pročitah cijeli Katekizam katoličke Crkve u potrazi za što jednoznačnije izrečenim crkvenim stavom o diskutabilnom predbračnom seksu, iliti vođenju ljubavi. Dakle: 'Spolni čin mora imati mjesta isključivo u braku; izvan njega uvijek je teški grijeh i priječi pristup sakramentalnoj Pričesti'. Gurnuh joj ga pod nos.
Neki ljudi ne shvaćaju simboliku. Neki ljudi ne znaju u što vjeruju. Neki ljudi ne razlikuju Boga od Crkve. Ne razlikuju seks od vođenja ljubavi. Ne shvaćaju (svaki) smisao seksa, ni smisao ljubavi. Neki su ljudi vrlo, vrlo ograničene inteligencije, i općeg obrazovanja (čak i ako su visoko-obrazovani!!). Neki ljudi ne shvaćaju ni smisao prijateljstva. Toliko su prosti da nam nesvjesno pružaju ruku, i prate nas kroz život. Izabrali mi to, ili ne.
Nada umire posljednja
Još prije nego što sam diplomirala, obećan mi je posao. Dakle, posao je čekao moju diplomu. Zatim sam ja čekala posao. Konačno, još je jedno obećanje postalo ludom radovanje. Otada sam redovna posjetiteljica portala za posredovanje u zapošljavanju, stranica Narodnih novina i HZZ-a. Svakodnevno javljanje na objavljene oglase postalo je moja najvažnija obveza, i najveći posao.
Povratak kući nakon faksa moje je privremeno rješenje (u nuždi). Do pronalaska zaposlenja, bilo gdje. Naravno, 'bilo gdje' ne predstavlja prošireni izbor mogućnosti, jer mogućnost je samo jedna; metropola. Nije moj najdraži izbor, ali tko danas može birati?
Tako se povremeno neki objavitelj oglasa, kojem nije nužno posjedovanje radnog iskustva, vozačke dozvole i vlastitog automobila (..., usw.), udostoji pozvati me na razgovor. Tako se ja, svakih nekoliko tjedana, autobusom zaputim običnom i auto-cestom u daleku mi metropolu. Obavim ono zbog čega dođoh, prošetam uvijek istim dijelovima grada- u kojima je čak i meni nemoguće zalutati, obavim sitni shopping, i vratim se kući, praznih ruku.
Prije nekoliko mjeseci javih se na oglas koji je zahtijevao fotografiju. Odaberem sebi najdražu. Pristojnu, naravno. Jedinu koju bih se usudila pokazati nepoznatoj osobi (stvarno nisam fotogenična :). Poziv je uslijedio nakon pola sata (stvarno sam tu ok ispala, a u pozadini je prilično atraktivna lokacija:).
Nađoh se opet u Zagrebu, te u pomno odabranom prikladnom outfitu grabih velikim koracima, u za mene visokim potpeticama, nepoznatim mi stambenim naseljem. Naime, ured je bio smješten u privatnom stanu. Dočekao me simpatičan gospodin u ranim četrdesetima, kojem je hrvatski bio strani jezik. Moja trema se smirivala uz razgovor ugodni o različitim kulturama iz kojih potječemo, o Americi, Hrvatskoj, Zagrebu, Zadru, Sarajevu i Mostaru. Slijedila je procjena mojih poslovnih znanja i sposobnosti. Uslijed toga, zapitao se zašto me, pobogu, pozvao na razgovor, kad nemam iskustva, koje je njemu nužno? Uistinu, zašto? Ali, 'dalo bi se nešto od mene napraviti', zaključio je. Ponudio mi je da poslušam razgovore s drugim kandidatima. Pristadoh, to bijaše nadasve korisno iskustvo. Zatim razgovarasmo o horoskopu, o ljudima, životu, svijetu. Pa nastavismo s ispitivanjem mojih poslovnih kvaliteta. Pa smo analizirali moju osobnost, pa njegovu. S njegovom rukom na mojoj. 'Da, dalo bi se nešto napravit od mene, imam potencijala, još malo prakse, mogao bi me jedno vrijeme podučavat poslu, da vidimo kako bi išlo'... Ok, bit ću strpljiva i fina i dalje, nikad se ne zna, čudni su putovi Gospodnji... A kad ono, dotični mi gospodin nudi svoje medicinske usluge (nekad je, naime, završio i medicinu) jer je, ispravno doduše, primijetio da imam nizak tlak. Počeh se primjetnije meškoljiti i pripremati za odlazak. A on velikodušno nudi da odmah krenemo s 'uvođenjem' u posao. Opet pomislih, pa, tko zna, možda ipak... Napokon, čudni su putovi Gospodnji... Prionusmo poslu, čitavih pet minuta. Opet započesmo razgovor o svim dotad načetim, i novim temama. Koje je dotični gospodin želio nastaviti uz večeru. Moj želudac se oduševljeno oglasio, i shvatih da sam tu već šest sati. Odbih, uz ispriku, dogovorismo se za sutrašnji termin, dobih nježan zagrljaj i pusu, u obraz. I dokopah se slobode.
Nisam bila naivna kao što se čini. Možda sam samo smetnula s uma zašto sam tu. Moje selektivno pamćenje kaže da mi je bilo uistinu ugodno, da tako inteligentnog, svestranog i zanimljivog sugovornika dugo nisam imala. Trgovački registar RH kaže da nema razloga za sumnju. Njegova web stranica kaže da se uistinu bavi poslom zbog kojeg trenutno otvara više različitih radnih mjesta. Ja danas kažem da sam osjećala mješavinu nade i adrenalina, ispitivala njegove i svoje granice.
Jučer su me također odmah nazvali objavitelji nekog oglasa koji su tražili fotografiju. I iskustvo, koje u međuvremenu zasigurno nisam stekla. Danas sam vidjela novi oglas dotičnog gospodina. Za posao mojih snova.
Zar nisam dovoljno frustrirana što sam nezaposlena? Da odaberem fotografiju na kojoj ni samu sebe ne želim gledati (širok i raznolik izbor :)? Da prestanem slati CV-je s fotografijom? Da se općenito prestanem javljati na oglase za posao? Ionako se čini da ga mogu dobiti samo preko veze, ili kreveta.
Tko to tamo živi
Moja je ljubav počela sasvim slučajno. Iako su mi i prije pričali o njemu, iako sam znala da ću ga jednom vidjeti, bilo kada- napokon, kad god to poželim, jer mi je prilično blizu. Pa, zašto ga onda dotad nisam vidjela? Zašto mi ga nisu pokazali?
'Drugačije je', rekli su, 'tamo su ONI'. Prihvatila sam to prosto objašnjenje bez dodatnih pitanja, prihvatila sam shvaćanje da su drugačiji. Nisu zli, nisu čak ni loši, ali, mi smo, naravno, bolji. Kao što su oni na Zapadu bolji od nas.
Mi? Oni? Pa kako smo uopće živjeli zajedno sve te godine?
Kad sam ga vidjela, sve sam shvatila. Tamo nema 'nas' i 'njih'. Tamo su svi jedno, i sve je jedno. Istok i Zapad, staro i novo, tradicionalno i moderno, prošlost, sadašnjost i budućnost. Bez razlika, bez mržnje, bez predrasuda.
Bijah oduševljena jer otkrih to jedinstvo. Živimo istim životom, zabavljamo se na isti način, seksamo se na isti način, na isti smo način dobri i zli, gledamo iste filmove, slušamo istu glazbu, (volimo i) mrzimo iste narodnjake. I molimo se istom Bogu, samo ga različito oslovljavamo.
'Zašto onda ONI imaju takva imena?', pitali su me. Dakle, zato im ne želimo biti blizu, zato ih preziremo, zato ih se bojimo? Zbog toga što nemaju ista imena kao mi?
Nemojte se zapitati gdje ja to, pobogu, živim. U malom gradu. Ali, malograđanština je svuda oko nas, diljem Lijepe naše. I na Zapadu. Previše je onih koji posjeduju ovakve stereotipe, te ih više ili manje uspješno prikrivaju. Teško im je objasniti njihovu zabludu, puno ju je lakše osobno spoznati. 'Ne vjerujem, dok ne vidim'. Pa, zašto onda ne žele vidjeti? Ono je tu, blizu, i SVE nas srdačno dočekuje...
Grbavica
Danas pogledah 'Grbavicu'. Definitivno pogrešan postupak, gledati taj i takav film zavaljena na kauču u vlastitom domu, trudeći se ne čuti upadice ukućana i zvonjavu fiksne i mobilne telefonije. Preživanje čipsa ipak ni u kino-dvorani ne bih izbjegla. Al' eto, ne živimo svi u metropoli da možemo pohrliti u Cinestar. A zaista nemam strpljenja čekati nekoliko mjeseci na dolazak filma u lokalno kino gdje bih od ispuštanja svakojakih artikuliranih i neartikuliranih zvukova ulovila svaku šestu rečenicu, kako to bijaše na 'Muškarcu bez brkova'.
Grbavica. Nema se tu šta (novo) reći. Niti sam kompetentna za kritičke komentare, niti sam objektivna. Eto, gluma kakva se u hrvatskom filmu još dugo (ako ikad) neće vidjeti, na čemu je Jasmila i (iz)gradila film. Bez 'značajnih' pogleda, karikiranih rečenica, zvučne pozadine koja naglašava bol, bespomoćnost, ponos, očaj, ljubav. A unatoč ili baš zahvaljujući tome, iznimno prirodno, uvjerljivo, stvarno.
Kao što rekoh, gledanje 'takvog' filma iz topline vlastitog doma smanjuje emocionalni dojam gledatelja. Plakala sam ja, bez daljnjeg. Pogotovo dok je film završavao sa 'Sarajevo, ljubavi moja'. Nakon nekoliko minuta, progovorih; 'Ja bih u Sarajevo'. 'Ali, Sarajevo nije živo', reče moja majka strpljivo, 'ne možeš s njim popričati'.
Zaista, nije. Ne mogu. Ali, s kim ja to onda pričam cijelo vrijeme?
Spoznaja vlastite grešnosti
Jedna od stvari kojima se ponosim jest percepcija same sebe kao relativno dobre osobe. Ni u čemu nisam odlična, savršena pogotovo, ali sam ok. Nastojim postići ravnotežu, ne povrijediti druge, ni samu sebe, u nekim stvarima biti hedonist, a ne uvrijediti (previše?) Boga, udovoljavati svojim osjećajima, a ne gaziti tuđe. I živim u uvjerenju da uspijevam.
Sama sam. Slobodna. Nisam u vezi. Nisam (više) za površne veze, nisam spremna za 'ozbiljnu'. Haven't found what I'm looking for. Mlada ženska osoba mog statusa ponekad je zadovoljna i sretna. Ponekad je usamljena, i iskompleksirana. Ponekad deprimirana. A ponekad joj je dosadno.
Tada nisam bila zaljubljena, prvi put u životu (jer ja sam inače UVIJEK zaljubljena). Moja svakodnevica se nakon dugo vremena promijenila, na gore, i bilo mi je dosadno. Društveni se život sveo na kavu u omiljenom kafiću. Koji sam, studirajući u drugom gradu, izgubila. Pa pronađoh novi. I novu zanimaciju.
Konobar nije bio posebno zgodan, niti je bio posebno mlad (što ne znači da je bio star). Bio je simpatičan, uvijek dobro raspoložen, s duhovitim dosjetkama. Moj je pogled danima lutao ne pronalazeći 'žrtvu'. Umorio se i zaustavio. Na njemu. Gledala sam ga u oči, uporno, pokušavajući dokazati nešto, i njemu, i sebi. I uspjela sam. Započela sam ispočetka nevinu igru, koja mi je uskoro postala svakodnevna zanimacija.
Jednog ga dana ugledah s njegovom malom obitelji. Nije me nimalo pogodilo. Ni iznenadilo. Zapravo, jedva da sam to i percipirala. I dalje sam mu lovila pogled, i hvatala njegov na sebi čak i kad bih posve zaboravila na njegovu prisutnost. Bilo je zabavno. Podizalo je samopouzdanje. Jedne večeri, vani, nađosmo se u istom društvu, započesmo razgovor. Stupanj njegove inteligencije ne bih željela procjenjivati jer nije bio zavidan. Uostalom, bilo mi je svejedno. Najvažnija je bila očita činjenica da tu večer neću završiti sama. Koketirala sam, stvarala prikladne situacije za dvosmislene izjave, za slučajne dodire, sve što sam radila toliko puta prije kad sam bila sigurna da će uroditi plodom. Atmosfera se zahuktala, očiti slijedeći koraci vapili su da budu poduzeti. A onda je odjednom nestao.
Znala sam da se ništa i neće dogoditi, ako tu večer nije. I bilo mi je drago. Zar bih to stvarno bila sposobna učiniti? Zar mi stvarno moje povremeno umišljanje žrtve neposjedovanja dečka i neprakticiranje seksa, te potreba za povremenim neobveznim druženjem ne nameću nikakve granice? Vjerske, moralne, ljudske?
(Baš tada nekad otiđoh u Sarajevo na nekoliko dana, te se vratih prepuna dojmova, kao i uvijek, i moje srce postade preusko za dvoje. Tako se sve dobro svršilo.)
Nedavno sam pohađala jedan tečaj. Isprva osjećah neugodu jer idem sama i nikoga ne poznajem, al' uskoro shvatih da se ne mogu osramotiti neznanjem jer sam (čak!) najbolja u grupi, i da su svi prijateljski nastrojeni, da profesorova duhovitost stvara zaista ugodnu atmosferu. Čak je bio iznenađujuće duhovit za tako nespretnu pojavu, taj muž prijateljice moje prijateljice, pomislih. Malo mi bijaše neugodno zbog upućenih pohvala mom znanju (koje je došlo do izražaja jer su ostali bili totalni početnici, a ne jer bijaše hvale vrijedno), ali sve to bijahu simpatični komentari simpatičnog profesora koji i ostalima bijahu simpatični.
Postade mi iznimno drago i ugodno ići na predavanja, pokazivah na njima svoje pomalo potisnuto lice fine, inteligentne, svestrane i samozatajne djevojke. Neugodno mi je to reći, ali uistinu sam se isticala među ostalima, i profesor me isticao, nadasve diskretno i simpatično, kako rekoh, a ja mu zahvaljivah stidljivim osmjesima.
Tečaj je završio i svi izrazismo iskreno žaljenje zbog toga, te se prijateljski rastadosmo.
Jučer ga vidjeh, profesora, na potpuno neočekivanom mjestu. On mene isprva nije vidio, ali znala sam da hoće, pa nesvjesno okrenuh svoj ljepši profil. A on je nesvjesno došao do mene, i iznenađeno me primijetio. Svi zapazismo da se neočekivano zacrvenio, da je neočekivano počeo zamuckivati. Da je jedva dočekao da ode. I ja. Ali cijeli dan me je držalo neko uzbuđenje što ga vidjeh nakon određenog vremena. I nije to bilo uzbuđenje dobre osobe.
Nisam stara, eto, ali sam dovoljno stara da preuzmem odgovornost za svoje postupke. Svjesne ili nesvjesne, namjerne ili nenamjerne, naivne ili one promišljene, koji bude isprva neznatan i često neshvatljiv osjećaj krivnje. Nisu li tako počele sve ljubavnice i preljubnice? Je li krivnja manja ili veća ako u preljubu nije bilo ljubavi? Može li se preljub uistinu učiniti u mislima? I čiji je grijeh onda teži, njegov ili moj?
Subota
Kiša. Subota. Još jedna. Čudim se što sam uopće svjesna koji je dan u tjednu. Već neko vrijeme svi su mi isti (sad ispada da sam bila uzoran student i tijekom tjedna išla na predavanja). Otkad se vratih kući (iz mjesta studiranja, dakle, u svoj mali grad), 'kradem Bogu dane'. I, kao što rekoh, svaki mi je isti.
Sjećam se što mi je subota ne tako davno značila. Budući da sam kronični niskotlakaš- ustajanje tek nešto prije podne, lagani kućanski poslovi, ranoposlijepodnevni odmor (?!?) i kasnoposlijepodnevni početak organizacijskih priprema. Zatim depiliranje, feniranje, lakiranje... Mi žene ponekad više uživamo u pripremama, nego u samom izlasku, pogotovo kad tako uljepšanog, ufinjenog i profinjenog izgleda moramo paziti na fino ponašanje; da ne popijemo previše pa nam se razmaže maskara, izvrne noga u X cm potpetice, ili da, jednostavno, ne postanemo preglasne...).
Naravno, godinu-dvije unatrag, u sada svršenim studentskim danima, često prakticirah tjedne izlaske (i uvijek je netko bio 'za', za razliku od ovdje, i sada). Bez dopodnevnog spavanja, bez višesatnih priprema, i u studentskim birtijama s teretnom Karlovačkom...mmm...šmrc.. (uzdasi i jecaji nostalgije). Jesam li i dalje 'fina' ako priznam da mi je to bio najveći gušt?
Dakle, a sada.. Volim ustati subotom oko 9, usisati i obrisati prašinu, očistiti prozore (yeah, danas pada kiša). Oko 11 nataknuti sunčane naočale (grrr.., danas pada kiša) i odraditi višesatnu kavu. Vrhunac dana. Internet, knjiga, šetnja (čak!) i neki (dobar?) film (mislim da ću se danas domoći piratske 'Grbavice')... Subota. Zar to nije tužno?..
Imam ja s kim izaći. Imam i gdje. Napokon, kad popijem, ionako nije ni bitno. Nažalost, izaći ili ne- odlučujem trijezna. I često ostajem 'u krugu obitelji'. 'Uz TV'. I živim za one vikende, ili spontane tjedne izlaske, kad sam posebno optimistično raspoložena, kad se nadjem s 'bivšom cimericom', ili 'prijateljicom koja je odselila', kad nekamo otputujem... Nije to tako teško. Na sve se čovjek navikne.
Koliko god izlaske razni sazreli, uozbiljeni, iživljeni i izlascima zasićeni moji isto- ili slično-godišnjaci smatrali nebitnima, nadraslima, doživljenima i proživljenima, prošlim svršenim vremenom, ponosno ističem da sam još mlada, djetinjasta i neiživljena. I željna izlazaka. Samo čekam bolje dane.
Početak
Pitam se jesam li prestara za jedan početak. Pa makar se to odnosilo na početak bloggiranja. A onda zamislim podsmješljive komentare ljudi koji me poznaju. 'Prestara?! Pa ti si tek zinula na svijet!' Je, je... Kako za koga. Kako za šta.
Naravno da nisam prestara. Tek dobro zagazih u dvadesete. Na novom početku. Na blogu. I u životu. Pokušavam napraviti korak naprijed, uporno nailazim na prepreke koje ne mogu svladati. Ali vjerujem da hoću.
Zapravo, na pisanje bloga potakla me činjenica da gubim sjećanja, uspomene, zaboravljam neke osjećaje, čak i ljude koji su mi puno značili. Uvijek sam imala bujnu maštu, imala sam buran pubertet, i burne osjećaje. I tuge, i radosti. Boli i euforije.
Voljela sam o tome pisati. Pisala sam dnevnik otkad sam naučila pisati, otkad sam se prvi put zaljubila. Opisala sam sva svoja bujna i burna razdoblja. Danas, kad to čitam, čudim se, smijem se, zamišljam, vraćam se. A već nekoliko godina nemam se gdje vratiti. Smirih se ja odavno, i moja mašta. Ali ne i osjećaji. Pojaviše se neki novi, za koje nikad ne bih ni pomislila da sam ih sposobna osjetiti. Postah nova osoba. Dobih nova lica. I želim da ostave bilo kakav trag. Istinit, izvoran, trenutan, stvaran.
